KOZAŠTVO

„Ponosan je naš dom, Tihi Don, naš baćuška. “

(Narodna ruska kozačka pjesma čiji stih kazuje sve što je trebalo da se kaže)

Grupe slobodnih ratnika, koje će potom biti nazvani kozacima, nalazimo još u predvikingško vrijeme.One su bile posebno zastupljenje na prostorima današnje južne Ukrajine i ušća Dnjepra, odnoso na prostoru između Vizantije, istočne Evrope i Evroazije.Zapisi koji upućuju na prve kozačke skupine nalazimo u vizantijskim izvorima, gdje se oni označavaju kao stražari i plaćeni odredi, kao i u kumanskom rječniku s početka 13. vijeka.

Riječ „kozak“, koja se sa najvećom preciznošću isključivo odnosi na Istočne Slovene, prvi put je zabilježena 1492. godine kada se Krimski kan požalio u jednom pisanom dokumentu na njihovu vojnu snagu, koja počinje da prestavlja izrazitu opasnost za tatarsko središte na krajnjem jugu današnje Ukrajine.

Maloruski kozak, 18. vijek

Riječ „kozak“, na turkmenskom jeziku i u orginalnom prijevodu, najverovatnije označava vrstu „bijele guske“, kako su Tatari opisivali pridošle, vitke i svjetloplave Slovene, odnosno pripadnike rusko-slovenskih skupina.Riječ „kozak“ tek nešto kasnije počinje označavati „slobodnog čovjeka“ koji ne priznaje vlast tatarskih klanova "Zlatne Horde".Po raspadu otomanskog protektorata ruski prebjezi trajno naseljavaju krajnji jug današnje Ukrajine i Rusije poznat kao „Divlja polja“, kao i prostore uz obale Crnog i Azovskog mora.Prve takve ruske grupe u Ukrajini imale su vlastiti ruski naziv „Zaporošci“, što zapravo označava prostor („iza riječnih pragova Dnjepra“).

Zaporoški kozaci

Širenjem Kozaka i kolonizacijom manje naseljenih krajeva južne Ukrajine, koji su bili pod protektoratom Osmanskog Carstva, u svakodnevni govor i u pisana dokumenta ulazi turkmenski naziv “kozak“, i tako postepeno poprima potpunu službenost.

On se odnosi na na sve one ruske ljude koji iz raličitih dijelova Rusije, pred navalom svakojakih nevolja, idu u u potragu za boljim životom i dolaze na doslovno ničije teritorije, odnosno na nemirne stepske granice Istočne Evrope, u donje tokove Djepra, Dona, Tereka, Volge i Urala.

Na njihovim obalama vrlo brzo organizuju samouprave od hiljade ljudi, koji tamo otkrivaju sve blagodjeti slobodnog čovjeka.Onog čovjeka koji je odlučio da oružjem čuva svoj novoosvojeni slobodni svijet, bez gospodara i tlačitelja.Tako se postupno razvija jedan sasvim specifičan mentalitet kozaka, koji je sam sebi gospodar, što je u to vrijeme, gotovo izuzetak na prostorima Evrope i Evroazije.Kozaci su još od najranijih dana čvrsto odlučili da po svaku cijenu brane svoju novostečenu slobodu i svoj način života.Zbog toga su bili u stalnim sukobima sa susjedima iz Krimskog kanata, kao i sa Turskom i Poljsko-litvanskom Unijom.Kako vrijeme odmiče kozaci su sve brojniji, ubrzano jača i njihova vojna snaga, tako da su vrlo brzo postali respektivna oružana sila , koja vlada ogromnim prostranstvima i kontroliše skoro sve karavanske puteve sa Istoka na Zapad, i pri tom ubire danak od bogatih trgovaca.

Zaporoški kozaci masakriraju Poljake

Zaporožac

Do današnjih dana kozaci su u stalnim promjenama i mjenama.Opšte mjesto koje ih karakteriše kao konzverativan svijet je potpuno pogrešno.

Oni se jednako prilagođavaju, kako vrijeme odmiče, okolnostima i globalnim promjenama, prihvatajući novo i čuvajući istovremeno svoje kozačke vrijednosti i tradiciju.Tako to biva, kao uostalom i u svim drugim ljudskim zajednicama.A kada se vratimo u prošlost i podsjetimo se tih prvih kozačkih dana, vidjećemo, između ostalog, da se specifičan izgled izvornih kozačkih ratnika obrijane glave (koji je u međuvremenu, naravno, izčezao), sa perčinom u prijedelu potiljka, te puštenim elegantnim dugim brkovima, susrejeće još u srednjem vijeku. Prva istaknutija osoba s takvim izgledom je , svakako, Veliki kijevski knez, Svajatoslav Ihorevič.

Kako vrijeme odmiče kozačka slava i snaga rastu.Oni veoma brzo postaju značajan vojno-politički faktor na širokom prostoru južnih ruskih zemalja, bez kojih nije moguće okončati niti jedan društveni i istorijski proces.Koliko su se kozaci svojim patriotizmom i besprimjernom žrtvom za otadžbinu uzvisili, dovoljno govori i činjenica da su u 18. vijeku u Ruskom Carstvu, kao ponosni čuvari granica Ruske Imperije, dobili epitet „hrišćanskih vitezova“ .Pripajanjem Zaporoške Republike Ruskom Carstvu, početkom 18. vijeka, sve kozačke strukture sa tog prostora bivaju dobrovoljno podređene Moskvi, odnosno Ruskom caru.

Kozačkom napredovanju i opstanku na istorijskoj vjetrometini, najviše će doprinjeti strog i dobro organizovan hijerarhijski vojni poredak.Oni svojom voljom biraju vođu na opštem zboru, plebiscitarno se izjašnjavaju i prenose mu narodno pravo da ih vodi i zastupa. Povjerenje u vođu i vođstvo, neupitna poslušnost u vojnim pohodima i u odbrani kozačke teritorije, srž je kozačkog organizovanja i garancija da će njihovi interesi biti valjano zastupani i ostvarivani.Od samog počjetka, vrhovni vojni i politički zapovjednik kozačkih zajednica je „Hetman“ - (u ruskoj verziji Ataman).To je onaj čovjek kome su na opšem zboru poklonili povjerenje da ih, kao jednak među njima, predvodi i da upravlja zajednicom, provodeći isključivo njihovu volju.Inače, riječ „Hetman“ je njemačkog porijekla i označava „glavu“ ili „glavešinu“.

Hetman Stefan Čarnecki

Čugujevski kozak, 1774

Iako manjkaju precizni pisani izvori, sasvim je izvjesno, da su prva prepoznatljiva kozačka naselja formirana na Dnjepru (Zaporoški kozaci) i na Donu (Donski kozaci).Osim što neprekidno samostalno ratuju protiv Tatatra i Osmanlija, s vrijemena na vrijeme, stvaraju čvršće ili labavije saveze sa Poljacima i Moskvom.Poznato je da su kozaci u više navrata branili širu okolinu Moskve od Tatarskih i Turskih upada i najezda.Kozaci su često kao najamnici ratovali za Poljsku Kraljevinu, a zauzvrat su dobijali privilegije i povlastice od Poljsko-Litavske Unije.

U principu kozaci se dijele, kao što je rečeno, u dvije glavne grupe, Maloruske i Donske.Od Maloruskih kozaka potiču Zaporošci i slobodni kozački pukovi Belgorodske gubernije, a od Donskih: Vološki, Terski, Grebenski, Jajički i Sibirski kozaci.

Uzdizanjem Moskve i osnivanjem Ruskog Carstva kozačke snage se objedinjuju i potom uključuju u razne vojne aktivnosti Imperije, kao njena udarna pesnica u vojnim pohodima i ratovima.

Neprocijenjiva je bila njihova uloga u osvajanju i kultivisanju Urala, Sibira i skoro svog Dalekog Istoka.Baš su kozaci osnovali mnoge današnje gradove na ovim područijima, a među njima su i prijestonice ruskih oblasti i autonomija: Omsk, Irakutsk, Habarovsk, Tomsk, Jakutsk, Blagoveščenska, Petropavlovsk-Kamčatski, Orenburg, Krasnojarsk, Krasnodar, pa čak i Grozni, što naravno, nije cjeloviti popis.Kozaci su došli i do Tihog okeana, ali ih ni on nije zaustavio.Kozak Dežnjov je 1648. otkrio Ameriku sa azijske strane i omogućio širenje Rusije na Aljasku.

Maloruski kozak 18. vijek

Pred kraj vladavine Petra Velikog cijeli Sibir je već bio u ruskom posjedu.Još se nije znalo, da li postoji kopnena povezanost Sibira sa Amerikom.Car je zato dao zadatak Vitiusu Beringu, danskom pomorcu, da rasjasni tu nedoumicu.Bering je 1725. kopnom prešao Sibir do poluostrava Kamčatke, odakle je 1728. morskim putem, jedreći prema sjeveru, stigao do Artičkog okeana.Zbog lošeg vremena u avgustu mjesecu, okreće ekspediciju i vraća se na jug neobavljanog posla.Međutim, u drugom pokušaju uspjeva da otkrije morski prolaz između Azije i Amerike, koji po njemu nosi ime, Beringov.

Kasnije, tek 1736. godine, pronađen je u Jakutskom arhivu izvještaj kozaka Semjona Ivanoviča Dežnjeva, lovca i trgovca krznom, koji je još 1645. na brodicama krenuo od Kolime na istok. Ekspedicija je imala cilj da morskim putem dođe do rijeke Anadir, na jugu.I Dežnjev se zbog lošeg vremena vraća na polazište, da bi tri godine kasnije, 1648. ponovo plovio istom rutom.Tom prilikom je otkrio najistočniju tačku Azije koju samo mali morski prolaz dijeli od Amerike.Ta najistočnija tačka po njemu nosi ime „rt Dežnjov“, i ona dokazuje da je ovaj Ruski kozak punih 8o godina pre Beringa otkrio i dokazao činjenicu da se kretanjem na istok može stići, preko Aljaske, na Američki kontinent.

Otkrivanje a potom i osvajanje ovih ogromnih prostora, koji su danas neodvojivi dio Rusije i okosnica njenog prirodnog bogatstva i ekonomije, posebna je, a vjerovatno i najveća zasluga Kozaka, koji su Rusiju načinili najvećom zemljom svijeta.U tim dalekim istočnim krajevima koncentrisana su glavna nalazišta nafte, plina, zlata i svih drugih mogućih i nemogućih ruda, vode, šuma . . . . svega što je potrebno Rusiji da osigura budućnost ruskom narodu.

Jermak Timofejević

Jermak Timofijevič - (oko 1534-1585) – je slavni kozački Ataman koji je predvodio osvajanje Sibirskog kanata.Tom prilikom je i poginuo u noći između 5. i 6. avgusta 1585. godine.Ovaj pohod je, nešto kasnije, omogućio priključenje Sibirskog prostranstva Ruskom Carstvu, i na taj način je Ivan Grozni postao car najveće zemlje svijeta, koja je to i danas.

Inače, Rusi Sibirom nazivaju sve teritorije iza Urala do Tihog okeana.Bogat krznom, ribom i rudom, Sibir je za duga vremena privlačio ruske trgovce koji su sa tamošnjim stanovništvom razmenjivali robu i trgovali. Kada je Jermak, koji je na početku bio kozački ataman u okolini Volge, napustio te prostore, posle dugog lutanja stigao je u grad Perm, i tamo se izgleda zadržao.Okolinom tog grada vladala je trgovačka porodica Stroganov koja je ekskluzivno snabdjevala carski dvor skupim krznom iz Sibira.Još 1355. godine, oni su dobili carsku privilegiju i dozvolu da kolonizuju veliko područje duž reke Kame i da podižu utvrđenja.Sledeće godine carski dvor im je dozvolio da naseljavaju zemlje preko Urala, duž reka Ture i Tobola.Stroganovi, već negde od 1557. godine, unajmljuju kozačkog vođu Jermaka da štiti njihove zemlje od upada Tatara i Sibirskog kana Kučuma.

Jermak, koji sa svojim kozacima uspješno obavlja povjereni mu zadatak,u međuvremenu osmišljava ratni pohod na Sibir.Uz blagoslov Stroganova i prećutnu saglasnost carskog dvora , krenuo je 1581. godine put kranjeg severa sa vojskom od 1636 kozaka, sledeći rijeke Tagil i Turu. Poslije nekoliko pobjeda nad Kanovom vojskom, Jermak preduzime smio prepad na samu tatarsku prijestonicu Kašljik, koju je poslijen krvavih borbi zauzeo i proterao Tatarskog kana.

Iako malobrojnija Jermakova kozačka vojska je bila bolje obučena i opremljena.Uz to još i naoružana vatrenim oružjem, brzo je natjerala kana Kučuma da se prepusti sudbini i napusti prjestonicu.Taj Jermakov kozački podvig otvorio je put i omogućio,u budućim danima, rusko osvajanje sibirskog prostranstva. .

Jermakovo osvajanje Sibira, naslikao Vasilij Surikov

Maloruski kozaci, koji čine kozačko istorijsko jezgro, nastali su vjerovatno negdje između 1320-ih i 1340-tih godina. U to vrijeme Tatari su pod vođstvom kana Batija 1240. godine osvojili i sam Kijev i opustošili sve okolne zemlje. Poznato je da su u Kijevu i u ostalim ruskim kneževinama postavljali, i kad im se prohte, smenjivali ruske vladare.Znano je,takođe, da su unijeli ogromnu smutnju i nered među susjede , i da je svakoliki narod morao da napušta svoje domove i traži utočište u nepreglednim stepama, nenaseljenim i pustim zemljama.

Maloruski kozak

To, kao i upadi Litvanske i Poljske vojske, nateraće Ruse da se naseljavaju podalje od gradova i puteva, između ostalog, i na donji tok reke Dnjepar. Tu se vremenom bijaše namnožilo mnogo izbježalog ruskog naroda, pogotovo posle drugog Tatarskog razaranja Kijeva i prisajedinjenja te oblasti Poljskoj 1417. godine.Bježeći pred pred tatarskim hordama i Poljacima, sve više Rusa je naseljavalo i oblasti oko reke Buga i Dnjestra, ali i zemlje koje leže između ove dvije reke i Dnjepra.Zato bi se moglo reći da su ovi prostori kolijevka budućih ruskih kozaka.

Poljsko-litvansku kavaleriju napadaju Kozaci i Tatari

Ruski ljudi koji su u kontinuitetu naseljavali pomjenute krajeve izmičući od Tatara i Poljaka, dobiće u godinama koje slijede ime kozak koje do današnjih dana sa ponosom nose.To slavno ime, kao što smo već rekli, nadenuće im Tatari kako bi označili lako naoružanog vojnika koji nanosi štetu neprijatelju nezaustavnom najezdom, prije nego organizovanim i planiranim napadom.Istovrjemeno kozak označava i čovjeka kome je ratovanje zanat, kao i čovjeka koji brije glavu.

Kozak

S druge strane na Ruse koji već duže vrijeme s ponosom nose kozačko ime, sve grublje i beskompromisnije navaljuju i pritiskaju Poljaci, koji pošto-poto hoće da im namjetnu katolicizam.Ovakvi postupci su ogorčili ruski narod, naročito slobodne i borbene kozake, koji su se već organizovali na rečenim prostorima.Oni su smatrali svojom svijetom dužnošću da štite i brane , ne samo svoju pravoslavnu vjeru, već i stečene privilegije.Prije svega svoju slobodu i slobodu svoje otadžbine.Zato su vodili dugogodišnje i neprestane krvave ratove sa katoličkim Poljacima.Ne miruju, stalno se bune i kada nemaju kud podižu ustanke.Jednako traže da im Poljska prizna i obnovi stara kozačka prava, da zaustavi nasilno katoličenje, da im prizna da sami postavljaju pravoslavne vođe u svojim pukovnijama , i konačno, da Poljsko-litvanska vojska napusti njihove krajeve.Poljaci na to oholo odgovaraju zahtjevom da im predaju svoje vođe, i da rasture svoje kozačke zajednice.To olako odbijanje kozačkih zahtijeva skupo će koštati Poljsko kraljevstvo, koje će doživjeti težak poraz 16. maja 1648. godine u bici kod Žute vode Kozaci su pobjeđivali, ne samo u ovoj bici, zahvaljujući svojom dobrom organizacijom, vojnim i diplomatskim vještinama svojih vođa, prije svega Bogdana Hmeljickog, koji jeste stvarni i veliki pobjednik nad Poljacima i oslobodilac ruskih zemalja na jugu.

Hetman Bogdan Hmeljicki,

Bogdan Hmeljicki (1595-6 – 1657) hetman Zaporoških kozaka, predvodio je pobunu protiv magnata Poljsko-litvanske unije od 1648-1654. godine, sa ciljem da stvori nezavisnu kozačku državu.Od početka okrenut Rusiji, već 1654. godine, sklapa sporazum o tzv. „zajedničkom caru“, što je ustvari ponovo ujedinilo južne krajeve današnje Ukrajine sa Moskvom, sa Carevinom koja je nasledila Kijevsku Rusiju.

Hmeljicki koji predstavlja naistaknutiju figuru kozaštava kroz istoriju, odmah po završetku školovanja započeo je kozačku službu.Zajedno sa svojim ocem 1619. godine odlazi u rat u Moldaviju, koji je Poljsko-Litvanska unija vodila protiv Osmanskog Carstva.U bici kod Tutore 1620. godine otac mu gine, a on biva zatočen.Posle dvije godine zatočeništva u Carigradu, bjekstvom ili otkupom, ostaje nerazjašnjeno, izbiva na slobodu.

U vojsci hetmana Konecpolskog, gdje predvodi jedan kozački puk, učestvuje u pohodu protiv Tatara (1644.), gdje će se istaći svojim komandovanjem ,"pronicljivošću i hrabrošću“, što će i sam protivnik bez zazora da prizna.Četri godine potom, 25. januara 1648. godine, na prepad razoružava jednu poljsku jedinicu i preuzima Zaporošku Seč na Dnjepru.Koji dan kasnije Kozačka skupština ga bira za Hetmana, a on odmah preduzima sve neophodne radnje i aktivnosti da prikupi što više kozaka i pravoslavnog stanovništva pod skute Zaporoške Seče.Konačno, on ulazi u snažnu i beskompromisnu pobunu protiv Poljaka, kojima će nanositi teške poraze sve do trenutka dok ne uđe pod borbom u Kijev.Biće dočekan i slavljen kao spasilac naroda od Poljaka i njihovog prozelitizma.Nakon toga on počinje sa ozbiljnim radom na izgradnji kozačke države:svih neophodnih institucija, administracije, državnih finansija,kao i ekonomije i kulture.Uskoro Zaporoška skupština pod zapovedništvom Hetmana , postaje vrhovna vlast na jugu zemlje, na prostorima današnje Ukrajine, odnosno Kijevske Rusije.

Ova epizoda sa Poljskom ima svoj definitivni epilog kada kozaci iz Zaporoške Seče, 18. januara 1654. godine, prihvataju sporazum iz Perejaslava i priključuju se Ruskom Carstvu pod Aleksejem I.Tako je bivša Kijevska Rusija vraćena u okrilje ruske države, tamo gdje joj je i mjesto.

U ruskoj istoriografiji , ali i u narodnom predanju i sjećanju , Bogdan Hmeljicki zauzima naijistaknutije mjesto kao nacionalni heroj prvog reda i vredan nacionalni radnik.

Bogdan Hmeljicki ulazi u Kijev

Konačno, sa svojim Atamanom (koga su kako drugo, nego svojom slobodnom voljom birali), legendarnim vođom i junakom Bogdanom Hmeljickim,kozaci su uspjeli da se pripoje narodu od kojeg su potjekli.Već 1654. godine, priznali su vlast Ruskog cara i prisajedinili se Moskovskoj, ruskoj državi.To su te iste godine učinjeli zapravo svi gradovi i žitelji kozačkih zajednica sa istočne strane Dnjepra, zajedno sa glavnim gradom Malorusije, Kijevom.Te godine Hmeljicki je pod oružjem imao 40 000 kozaka, koje bijaše podijelio u 15 pukova. Ta strašna borbena kozačka sila će u godinama koje slijede narasti na 60 000, za vojsku spremnih ljudi.Obučenih i dobro opremljenih kozaka, koji neće žaliti svoj život za otadžbinu, za Rusiju, za Ruskog cara, za baćušku.

Bogdan Hmeljicki i Tuhaj-beg pod Lavovom

U početku , valja reći, između Maloruskih i Zaporoških kozaka nije bilo nikakve razlike, jer su u prvo vrijeme i jedni i drugi bili Zaporošci, zato što su živjeli iza "pragova".Kada je znatan dio kozaka preseljen odatle , oni koji su ostali ispod pragova , nazvani su Zaporošcima ili Zaporoškim kozacima.Takvih „poroga“ ili pragova (pragovi su stene koje tvore male vodopade, niz koje voda teče brzacima) ima 12 ili 13, i oni od ušća reke Samare zauzimaju veliko prostranstvo u oblasti Dnjepra.Glavno boravište Zaporoških kozaka zove se Seč, Seča ili Sič, što označava zasjeku, odnosno rov osnažen balvanima i palisadom.U početku, do podjele na kozačke pukove, Seč je bila mjesto oko koga su okupljali slobodni ljudi ruskog juga. Bilo je to mjesto na kome su formirali svojevrsnu „komunu“, gdje su organizovano živjeli i odatle odlazili u vojne i pohode.Kasnije je Seč postala stalno boravište neoženjenih, ratnički nastrojenih ljudi, koji su ostavili sve, i tu se vježbali ratnim vještinama.Tako su se kozaci pripremali da u vojnama pokažu svoju hrabrost i odanost vjeri i ruskom imenu.

Zaporoška Seč

Kozak sa kopljem

Zaporoška Seč, koja je egzistirala od 147o-tih godina do 1775. godine, kada je ukinuta, protezala se u donjem dijelu toka rijeke Dnjepra, a njeno središte je , bar u počjetku, bilo u oblasti zvanoj Kahovka.Smatra se da je početak Zaporoške Seče zapravo vezan za izgradnju neke vrste primitivne tvrđave na riječnoj adi zvanoj "Horticija".Pojam „Zaporoška Seča“ ili „Sič“ je metonimijski korišćen kao neformalni izraz za vojno-administrativno sjedište Zaporoških kozaka. Polovinom 18. vijeka , kada dolazi do raspuštanja Zaporoškog Seča iz vojno- taktičkih i strategijskih interesa ruske države, znatniji dio kozaka seli na južne obale Azovskog mora. Njihovi potomci , poznati su kao Kubanski kozaci, koji su zajedno sa ruskom vojskom ratovali protiv turkmenskih plemena na Kavkazu.U tim ratovima su se istakli svojom bezprimjernom hrabrošću i vještinom gerilskog ratovanja, i tako zadobili veliku slavu koja ih prati do današnjih dana.

Kubanskih kozak

Većina Kubanskih kozaka su potomci makar dvije grupe iz rasformirane Zaporoške Seče, koje su se naselile na zapadni dio sjevernog Kavkaza, tokom Kavkaskog rata krajem 18. i početkom 19. vijeka.Zapadni dio (Tamansko poluostrvo i okolno područje na sjeveroistoku) je od 1792. godine naselila Crnomorska kozačka vojska koja je svojevremeno pripadala Zaporožcima na jugu Ukrajine.

Istočni i jugoistočni dio područja je predhodno bio pod upravom Hojpurske i Kubanske pukovnije, pri Kavkaskoj linijskoj kozačkoj vojsci naseljenoj sa Dona već od 1777. godine.

Kubanska kozačka vojska je kao administrativna i vojna jedinica stvorena 1860. godine i postojala je sve do 1918. godine.Za vrijeme građanskog rata Kubanski kozaci su proglasili Kubansku Narodnu Republiku i igrali važnu ulogu na južnom frontu.I oni će, kao i ostale kozačke vojske, bezočno da budu manipulisani od strane komunistički nasilnika.

Kubanski kozaci kao pratnja Nikolaja II

Donski kozak

Skoro da danas nema iole školovanijeg čovjeka, sve jedno gdje živi i kojoj kulturi pripada, a da ne zna za kozake, posebno Donske kozake.Njih je proslavio čuveni ruski pisac Mihail Šolohov u svom monumentalnom romanu „Tihi Don“, koji je prvo u nastavcima štampan u listu „Oktobar“ , između 1928-1940. godine.

Inače, Donski kozaci su ime dobili po rijeci čije su priobalje nasjelili, i to baš one prostore na kojima su živjeli Tatari u pokretu. U dodiru sa njima, naučili su mnoge vještine, između oostalog, i vještine upotrebe oružja i jahaćih konja.Pokazalo se da Rusi ni u čemu ne zaostaju za Tatarskim konjanicim, koji su bili strah i trepet širokih prostranstava ruske stepe. Pošto su uglavnom bili neoženjeni, Rusi su otimali Tatarima žene i tako se, zapravo, sa njima orođavali i miješali.Ratili su Donski kozaci često sa Tatarima, i u sukobima se pokazalo da su srčaniji i borbeniji, da su, takođe, vještiji i vičniji upotrebi oružja i ratne taktike.

Kozački general

Zato su iz međusobnih čarki i sukoba uglavnom izlazili kao pobjednici.Biva da su često imali tatarske zarobljenike kojima su davali svaku slobodu, ako se pridruže njihovoj kozačkoj ratnoj družini.To neprekidno miješanje sa Tatarima stvorio je jedan sasvim specifičan rasni tip, što zapravo uopšte i nije sporno, ako se pri tome ima u vidu da su Donski kozaci po svemu, osim možda ponešto po izgledu, ništa drugo nego čisti Rusi, i to oni najbolje vrste.Sva njihova istorija pokazaće, da su oni, kao uostalom i kozaci u cijelini, onaj ruski faktor koji je u smutna vremena najbolje razumio nacionalni, narodni i sveruski interes.Njihova slava je slava ruskog čovjeka koji kroz vijekove slobodu svog naroda doživljava kao životni imperativ i svrhu!Kao vrijednost po sebi i vrijednost iznad svega.Kako su bili vaspitavani spartanski, da ne žale svoj život, slično našim brdskim Srbima, posebno Crnogorcima, tako su još manje žalili neprijatelja. . . koji je od njih živio u velikom strahu.

Ruska naselja na Donu i rijekama utokama, kako vrijeme odmiče od njihovog dolaska na obale moćne rijeke, neprekidno rastu i šire se čitavom teritorijom koja zahvata Donski areal.Na svim rijekama u priobalju Dona, Donjeca, Medvednice, Hopre i Buzuluke , izrastaju kozačka naselja: 130 manjih i većih gradova (glavni grad, Čerkask) i oko 11 naselja, kojima vladaju Donski kozaci.Njihova zemlja se duž rijeka Dona i Hopre, sa juga na sjevero-istok, proteže 700, a od istoka na zapad, 400 vrsta.Njihova slava se proteže na sve četri strane svijeta, diljem zamaljskoga šara.Od mjesta izlaska do mjesta zalaska sunca!p>

Kao uostalom i slava svih drugih kozaka, koji su Ruskoj Imperiji dali sledeće armije: Amursku, Astrahanjsku, Donsku, Zabajkalsku, Kubansku, Orenburšku, Semirečensku, Sibirsku, Tersku, Uralsku i Usurijsku kozačku vojsku, kao i kozačku vojsku Irakutska i Jenisejske gubernije. Današnja Ruska država to zna, to cijeni i poštuje.

A Kozaci . . E, oni su danas isto ono što su bili i juče. Jednom kozak, uvijek kozak!

Ivan Sirko

Ivan Dimitrovič Sirko je bio kozački vođ, koševi Ataman (najviši kozački vojni čin) Zaporoških kozaka.Po legendi jedan je od autora čuvenog kozačkog odgovora na pismo Turskog sultana, što je inspirisalo jednog od najčuvenijih ruskih slikara, Ilju Rjepina, da naslika sliku „Odgovor Zaporoških kozaka“.

Za Ivana Sirka se vjerovalo da je rođen u Merefi kod Harkova, ali postoji i ubjedljivije mišljenje da je zapravo rođen u okolini, u malenoj naseobini Sirkiva.Istoričar J. Micik ističe da je, od 1658-1660.godine, Sirko bio pukovnik Kalničkog puka u Podolju, i špekuliše da on i ne pripada orginalnoj kozačkoj zajednici,već Ukrajinskoj pravoslavnoj Šlahi-kako se u Poljskoj naziva plemstvo.Poljski kralj Jan Sobjecki ga je opisao kao finog i tihog čovjeka, plemenitog i ljubaznog, sa ogromnim ugledom među kozacima. Zabilježeno je da je kao mladić služio u Kozačkoj regimenti u Francuskoj i učestvovao u opsadi Denkerka.Kada je 1654. godine došao u Zaporoški Sič, ubrzo je postao pukovnik i stekao veliki ugled u kozačkoj zajednici i povjerenje ruskog dvora.Još snažnije će se vezati za Carstvo nakon što se 1659. godine, zajedno sa ruskim princem Aleksejem Trubeckim, borio protiv Krimskog Kaganata, gdje je pokazao veliku umješnost i vještinu ratovanja, kao i izuzetnu ličnu hrabrost.

Sirko, već koševi ataman Zaporoških kozaka , u savezu sa Moskvom, pobjeđivaće u nekoliko bitaka 1663. godine, i to protiv Poljaka, Tatara, Turaka i odmetnutog atamana Petra Dorošenka. Sledeće godine bio je glavni inspirator i organizator ustanka Zapadne ukrajinske obale protiv Poljaka, što je poznato iz njegovih pisama ruskom caru.Bio je i prvi kozački ataman koji je primio Kalmike u kozačke redove.Posle određenih nesporazuma 1670. godine izrazio je i potvrdio svoju lojalnost ruskom caru Alekseju Mihajloviču.Neposredno nakon toga, kao potvrdu svoje odanosti ruskoj otadžbini, osvojio je tursku tvrđavu Očakiv i izvršio opsadu tvrđave Izmail. Potom po nalogu ruskog cara odlazi u Sibir, u Tobolsk.

Naredne godine se vraća na jug Carstva i u borbi sa Tatarima i sa Turcima uspijeva da ponovo osvoji Očakiv i tvrđavu Arslan.Kada su Zaporoški kozaci u odlučujućoj bici 1675. godine pobijedili otomansku vojsku, turski sultan to ne priznaje i nadmeno im šalje pismo i od njih traži da mu se pokore.Kozaci mu na izvestan način šaljivo, ali u svakom slučaju odrešito,i uz brojne pogrde i psovke , odgovaraju tako kako to jasno govori koliko ne poštuju poraženog neprijatelja, koji po njihovom razumijevanju stvari zaslužuje samo prezir i omalovažavanje.Samo pobjednici i hrabri imaju pravo na slavu!Tako misle i tako žive ruski kozaci. U Ruskoj istoriji Ivan Sirko spada u red najslavnijih kozaka, i to kao junak mnogih istorijskih priča i mitova, i kao omiljeni lik epskih pjesama koje se i danas s ljubavlju pamte i pjevaju.

Kozaci pišu pismo sultanu

Slobodno se i bez zazora može reći da je kozački identitet formirala i utemeljila jasna svijest o pripadnosti ruskom narodu i pravoslavlju, prije svega.To je i dovelo kozake u okrilje sve moćnijeg Moskovskog, a potom i Ruskog carstva.Kozaci su na svojim teritorijama imali vlastitu samoupravu, svoje zakone, odnosno svojevrsnu kozačku demokratiju, koja je poštovala kozačku svijetinju: ličnu, imovinsku i svaku drugu slobodu.Ono što je karakteristično za kozačku demokratiju, i što je razlikuje, jeste princip da sami između sebe biraju vojnog zapovednika u ratnim pohodima, dok su u mirno doba svi jednaki i slobodni ljudi.

General-lajtnant kozačke vojske

Uralski kozaci, 1802-1804.

Svaki pokušaj da im se ograniče privilegije, ili ne daj Bože sloboda, nailazili su na ogorčen i beskompromisni otpor kozaka,sve jedno o kome se radi, pa makar to bila i Moskva. Otuda su jadni svi oni pokušaji nasilne, i svakako pogrešne, interpretacije kozačke faktografije, koji van konteksta tumače pojedine istorijske događaje, pogotovo pobune kozaka protiv ruskog dvora.Naravo da kozaci kada god osjete da im ugrožena sloboda, kao vrhunska vrijednost njihovog života-pa otuda najviše sliče na Crnogorce, naravno da se bune i podižu ustanke.Svejedno da li su u pitanju Tatari, ili možda Poljaci koji hoće da ih na silu pokatoliče, ili su to Turci , ili je to, Ruski dvor!Takav nihov odnos prema slobodi i kozačkom načinu života nikada, i ni u kom smislu, ne dovodi u pitanje njihovu bezuslovu odanost pravoslavnoj vjeri, prije svega, i svojoj ruskoj otadžbini.Samo tome kozaci „robuju“ i nikome drugom, makar to bio i Ruski car!Sve za pravoslavnu vjeru i majčicu Rusiju, i ništa i nikome više od toga !

Ono što posebno čini čast kozacima, ali i Rusima u cijelini, bez sumnje,je činjenica da nijedan autohtoni narod Urala, Sibira i Dalekog Istoka nije istrebljen tokom ruske (prvobitno upravo kozačke) kolonizacije.Uslovno, ko god je htio mogao je biti kozak a da se ne odriče sebe i svoje tradicije, svog jezika, svoje kulture i nacionalnog imena.Zato u Rusiji i danas žive, kao slobodni naravno, i svi oni narodi koji su i nekada živjeli na velikim prostranstvima od Urala do Tihog okeana.Takav zaključak, potvrđen mnogim istraživanjima, govori da je to posljedica hristijanizovane, posebno, pravoslavne svijesti kozaka, i ruskog čovjeka uopšte.Uostalom, u Rusiji niko nije doživjeo sudbinu severnoameričkih Indijanaca,zar ne!

Crnomorski kozak, 1804.

Kozaci su, dakle,baš oni, postavili temelje mirne koegzistencije među narodima beskrajnih stepa koje su jednako i njihove i ruske.Moderna Rusija i danas to baštini kao svoju posebnu vrijednost.

Kada je Rusijom protutnjao ustanak Pugačova, Carstvo je sa novim poukama koje iz toga izvuklo, odlučilo da ubuduće poštuje kozački način života i njihovu slobodu.To će omogućiti da kozaci ubrzo legalizuju u potpunosti svoj status, i da postanu više nego snažan vojni stalež i baš ona ruska snaga koja garantuje rusku postojanost i opstojnost.Kozak se, u ono vrijeme, postaje rođenjem i njihova je jedina obaveza bila da budno stražare nad Rusijom, čuvaju granice Carstva i učestvuju u ratnim pohodima ruske države.Za svoju službu dobijali su od cara privilegije: ogromna zemljišta na kojima u miru vrijedno rade i privređuju, oslobođeni poreza, sa pravom na unutrašnju samoupravu, što je njima bilo i najvažnije.Donski kozaci će, pored svega ovoga, da dobiju i teritorijalnu autonomiju, Oblast Donske vojske.Tako kozaci, postupno ali sigurno, postaju najlojalniji stalež carske Rusije, na koje ruski Car i otadžbina mogu da bezrezervno računaju.Država zato podupire njihovo samoorganizovanje, naoružava ih i obučava rukovanju oružjem i ratnim taktikama.Svoje kozake koji su spremni da za Rusiju daju i zadnju kap krvi, i da im to bude čast! Inače, poznato je da je mladom Donskom kozaku rodbina bila dužna da kupi i da ga opremi za službu, konjem, kopljem, sabljom, puškom, jataganom, sa dva mala pištolja, kao i sa po dva komleta zimske i letnje uniforme.Onda je on bio spreman da služi i zasluži slavu!

Donski kozak u Parizu

Sasvim izvjesno, svoj najveći uspon kozaštvo je dosjegnulo u 19. vijeku.Donski kozaci Matveja Platova, zajedno sa pobjedonosnom ruskom armijom, do nogu su potukli Napoleona i zauzeli Pariz, podarivši Evropi i svijetu novi lik neustrašivog, nepobjedivog i nepoštednog konjanika, kao i rusku riječ “bistro“, što znači „brzo“.Tako brzo, kako su oni napredovali u bojnama i svojim kozačkim pohodima.

Ruski kozaci u Parizu, 1814.

Ataman Matvej Platov

Kozački ataman, Matvej Platov (1751-1818.), rođen je u Pribilanskoju, u kozačkom okruženju. Po odrastanju, 1766. godine, primio je službu Donskog kozaka.Ubrzo je pokazao da je rođen za kozaka, što je potvrdio u Krimskoj kampanji 1771. godine kada je raspoređen u komandu Donskog kozačkog puka.I narednih godina, boriće se protiv Krimskih Tatara u Kubanskoj dolini, Čečeniji i u Dagestanu, pod komandom A. Suvorova.Za junaštvo na bojištu prilikom osvajanja tvrđave Očakov odlikovan je Ordenom sv. Đorđa.

Posle ratnog pohoda na Akerman, Bender i Kaušani, unaprijeđen je u čin brigadnog generala. Učestvovaće i u gašenju pobune u Izmailu, kada je proizveden za atamana Ekaterinoslavskih kozaka, a ubrzo će dobiti i čin genaral-majora, već 1793. godine.Tri godine potom krenuće u Persijsku kampanju, gdje pokazuje neustrašivost i vještinu komandovanja, za šta biva odlikovan Ordenom sv. Vladimira i zlatnim mačem za hrabrost.

Nakon što je Aleksandar I stupio na prijesto, imenovan je za atamana Donskih kozaka, koje će predvoditi u poljskoj kampanji i u borbama sa Turcima na Dunavu.On takođe komanduje Zapadnom vojskom Donskih kozaka(1812.), u bitkama sa Francuzima kod Borodina.U toku bitke, zajedno sa slavnim generalom Ušakovim, sprovodi brilijntni taktički manevar konjice na levom krilu.Taj neočekivani potez uticaće na Napoleona da odustane od uvođenja elitne Nacionalne garde na vojište, što je zapravo i prvi nagoveštaj francuskog sloma.Posebno je bio uspješan u progonu francuskih trupa koje se povlače.Za zasluge, ruski dvor će mu se odužiti dodeljivanjem grofovske titule.

Francuska invazija na Rusiju

Platov će svoju sjajnu vojničku i kozačku karijeru da kruniše prilikom posjete Engleskoj Kruni, zajedno sa Imperatorom Aleksandrom I, gdje će na prigodnoj svječanosti na Univerzitetu u Oksfordu da primi počasnu diplomu i zlatni mač.

Ovaj sjajni kozak i vrsni ruski intelektualac, po penzionisanju se vraća svojim kozacima u Novočerkasku.Tamo podiže školu i vodi lokalnu kozačku administraciju.Umro je u 67. godini života 1818.godine, i sahranjen je u porti pravoslavne Novočerkaske crkve.

I sam Napoleon Bonaparta nije krio svoje oduševljenje kozacima.Govorio je kako bi, da je u svojim armijama imao kozake, bez po muke osvojio čitav svijet.Divio im se neskriveno, posebno kozačkom načinu jahanja u sedlu bez visokog „unkasa“.Gledao ih je sa svojim maršalima na bojištu kako vješto upravljaju konjima u galopu, bez da su koristili mamuze, već su to činili malim kozačkim bičevima“nagajkama“.

Kozaci gone Napoleonovu vojsku

Inače, Donske kozake je i Napoleon prepoznavao po plavoj boji mundira sa crvenim lampasima i dugim kopljem.Uostalom oni su svima ostajali u sjećanju, pogotovo poraženima, a takvih je bilo, ne mogu se prebrojati.Posle bitaka svi su pričali da su pobjeđeni baš od Donskih kozaka, što je bila i najmanja sramota.

Kozaci su bili ti koji su ugasili ustanke na teritoriji Rusije koju je svojevremeno okupirala katolička Poljska, sa idejom da među pravoslavnim Rusima širi katolicizam.Još su 1848. godine spašavali i susjedno Habzburško Carstvo i vojevali sa pobunjenim Ugrima.Kozaci su 1878. godine, zajedno sa ruskom armijom i junačkim Srbima i Crnogorcima, učestvovali u bitkama sa Turcima, što je doprinjelo konačnom slomu Otomanskog Carstva.

Junački su oni ratovali i u rusko-japanskom ratu, Prvom sv. ratu, a od 1918.godine, baš na njihovoj teritoriji se razbuktava strašan građanski rat izazvan komunističkim banditizmom. Bio je to onaj grozni rat, ne ponovio se, gdje će kozaci da stradaju i plate visoku cijenu, ginući i napuštajući pred crvenim terorom, po prvi put u svojoj istoriji, majčicu Rusiju.

Donski kozak u Prvom. sv. ratu, 1915.

Danas su kozaci stvarnost moderne Rusije, putinovske Rusije koja smelo korača u budućnost, u posvemašnji razvoj i prosperitet.Kozaci svakako, imaju svoje mjesto u ruskom društvu.Jednako prijestižnu i odgovornu ulogu, kakvu su imali i za sva ova vremena, od kada su kozacima nazvani.

U prvoj godini svog patrijarharstva, Ruski patrijarh Kiril, posetio je Donske kozake na veliki praznik Pokrova Presvete Bogorodice u Rostovu na Donu, južnom bedemu pravoslavne vjere u Rusiji.

U susretu sa kozacima, Patrijarh Kiril je posebno naglasio da Donski kozaci, kao i svi ostali kozaci, treba ponovo da postanu oslonac ruske države i jaka podrška ruskoj crkvi.Donski kozaci su, kaže on, uvijek igrali važnu ulogu ne samo u istoriji ruske države, već i u istoriji ruskog pravoslavlja.Tako su i nastali kozaci, naglašava Ruski patrijarh, kada su se u južne ruske krajeve preselili oni koji ljube slobodu.Od samog početka bili su primorani da silom oružja brane svoje domove, svoje porodice i svoju zemlju.I uspješno su to radili!Kozaci su ubrzo shvatili koliko je vjera važna i da bez pravoslavlja nema ni kozaka.Tako je i bilo u drevna vremena, tako je i sada.

Za vjernost Bogu, Crkvi pravoslavnoj, za život po savjesti i vjernost zakletvi i Otadžbini, kozaci su stradali kao niko drugi na ruskoj zemlji!

I zato slava ruskim kozacima!- rekao je između ostalog Ruski patrijarh u obraćanju na crkvenoj proslavi u Rostovu na Donu.

Ideja, koncept i tekst: Dragan R. Đikanović Izrada i produkcija: www.mp.rs